Ne mogu vjerovati da je toliko prošlo od mog zadnjeg posta. Žao mi je što sam toliko izostala, no puno se toga događa u mom životu pa sve radim na brzinu i nisam našla vremena za sjesti u miru i napisati post kako spada. Ne stignem se ničemu dubinski posvetiti. Imam hrpu započetih skica ali ništa nisam dovršila. Hvala vam na komentarima i što ste me posjećivali iako nisam bila aktivna. Svakako ću vas posjetiti.
Pod velikim sam stresom zbog učenja za mature i imam puno za nadoknađivati (skoro cijelo polugodište) i još nekih projekata sa strane da se pitam kako ću to sve uspjeti izgurati sljedećih tjedana al pokušavam biti pozitivna iako me često zahvaćaju tjeskoba i gastritis od nervoze i slično. Ali ne dam se.
Druga stvar koja me ometa u svakodnevnom funkcioniranju je... jedan dečko (tko drugi). Sad se pripremite na cijelu psihoanalizu i analizu analiza jer sam ja takva. Analiziram analizirane analize analiza, pogotovo ako me nešto muči. A ovdje me dobrano muči. Zapravo sad čak sve manje al nedovoljno da prestanem bar malo razmišljati o tome svemu.
Početkom godine počela sam se viđati s jednim dečkom. Upoznao nas je zajednički prijatelj na njegovu inicijativu i otada smo se nalazili cca 2 puta tjedno.

Puno smo pričali, šetali, shvatili smo da imamo puno toga zajedničkog. Prvo me iznenadilo da slušamo istu glazbu tj. da zna za bendove za koje sam mislila da valjda nitko s ovih prostora nije čuo, a odlični su mi, i obratno, njega je isto to iznenadilo. Oboje imamo nekih zdravstvenih problema koji nas prate kroz život. Zatim smo došli do zaključka da imamo zastrašujuće slične stavove o nekim stvarima, pogotovo nas je iznenadilo zato što nisu uobičajeni u odnosu na veliku većinu. Mislim da nisam upoznala osobu s kojom sam se tako složila oko toliko stvari, da smo ispali toliko slični.
Prošla su dva mjeseca prijatnog druženja i nalaženja prije nego sto smo se upustili u nešto romantično. To je bilo predivno, stalno smo se čuli, nalazili, susretali, pričali o svačemu, skupili bi društvo pa bi izašli van, upoznao je čak i moju obitelj. Svi su nam govorili da su savršeno pašemo. Bilo je lijepo, kao da sam došla na svoje, našla pticu iz svoga jata. Oboje smo komentirali kako je to nešto posebno.



No nije dugo trajalo. Ubrzo se nešto promijenilo. Imali smo neku raspravu u kojoj smo jedno drugo zbunili, koju smo i riješili, no nakon toga su počele neke čudne vibre. Rijeđe se javljao, postao je hladniji, nije imao vremena. Sve je to izgovarao na stres, faks, obaveze kojih znam da ima na pretek no prije ga nisu toliko sprječavanje da se vidimo ili čujemo. I naravno, sve to utječe na njegovo zdravlje. I ja sve to razumijem, dođe razdoblje kad te pojedu obaveze i stres i nemaš vremena ni za sebe ni za druge, ali i ono prođe, ne traje zauvijek.
No čini se da je u ovome slučaju trajno, barem za tj. prema meni. Našao je vremena naći se sa mnom jednom u dva tjedna tj dva tri puta do sada, poslije ni toliko. Te kave su bile jednako ćudljive kao i naši razgovori preko poruka/poziva, pogotovo ova prva. Praktički se nismo ni doticali. Zagrlili bismo se za rastanak. Razgovori su bili napeti i ozbiljni, a nedorečeni. On je osoba koja voli generalno pričati, očito se trudi indirektno slati poruku, kao da izbjegava biti konkretan, a nisam ni ja nešto jako izravna, ali trudim se. No meni treba vremena da probavim informaciju i onda kasno reagiram ili ne reagiram. Žalim što ga nisam više puta pitala da jasnije i konkretnije kaže na što misli. Previše stvari ostavljeno je na pretpostavkama, rekla bih čak i s moje strane.
Na drugoj kavi smo se na njegovu inicijativu dogovorili da ne započinjemo ništa sada jer u cijeloj situaciji u kojoj je s obavezama i zdravljem nema vremena ni za sebe, da mu je već svega dosta i da ne bi htio da napravi nešto krivo što bi to naše upropastilo. I da misli da bi to sa mnom moglo biti nešto ozbiljno i da bi to htio, ali da kao sad i ne može curu staviti na prvo mjesto jer je izvukao previše puta deblji kraj. Kao čujemo se pa ćemo vidjet kako će ići, i ništa to nema veze s raspravom. Kao prvo, već smo započeli, a kao drugo, situacija se nije promijenila već neko vrijeme, a mi se jedva čujemo. S jedne strane cijelu situaciju mogu gledati u smislu odjeb je lansiran, no s druge strane mi šalje druge signale koje baš tako i ne djeluju.



Nije da mi se nikad ne javi ili ja njemu, ali to budu pomalo awkward teme, izbjegavanje emotivnihi izraza, onako neko kao oklijevanje se osjeti, ali suzdržanost vodi igru. Zatim me zadnji put upoznao s mamom. Sreli smo se na jednom događanju. Vidjela sam mu u očima da mu je drago što me vidi, iskreno se osmjehnuo i zagrlili smo se. Nije da me je morao upoznati s mamom u smislu da smo je sreli tamo, nego me odveo drugdje k njoj da nas upozna što me totalno zbunilo. I kad bih ga pogledala tijekom večeri on bi me često već gledao ili pogledao trenutak nakon. Zbunilo me jer sam se počela uvjeravati u ono da ga jednostavno ne zanimam više pa da je odlučio "ispariti" iz mog života. Ali nekako mislim da se ne upoznaje s mamom ljude koje ne namjeravaš u nekom pogledu zadržati u životu, pogotovo kad uzmemo u obzir da je on dosta stariji. Kako vi gledate na to? Onda se opet nismo čuli tjedan dana i tako cijelo vrijeme nešto navrat nanos.
Mene cijela ta situacija s njim toliko izmučila da se nađem navečer kako plačem jer me to ipak sve povrijedilo. Plačem po tjedan dana, onda bude bolje neko vrijeme, zatim opet dođe neka kriza. Ne znam zašto mi je postalo toliko stalo. U početku sam ja bila ta nekako suzdržanija, oprezna, davala diplomatske odgovore, ali sam se postepeno otvarala.. Kod njega je bilo obratno. Dok sam se ja otvarala, tako se on, očigledno zatvorio.
Moja intuicija mi govori da je on dobra osoba, ali nesigurna i ranjena u prošlosti koja ima svoje zidove i prtljagu s kojom se nosi i bori. Stekla sam dojam da si stavlja pritisak da mora biti gospodin savršeni, a da se ipak ne osjeća takvim. Stalno se drži staloženo, nekako suzdržano, naizgled čak djeluje hladno, a nervozan je i nesiguran te jako emotivan. Dok se on sa sobom bori imam osjećaj da mene nesvjesno doživljava kao uzurpatora, neku prijetnju. Kao da se od mene mora braniti. I toliko se fokusira na sebe i kako što utječe na njega da ne vidi što time čini meni.
Ja sam pak osoba koja će u drugome naći uvijek neki razlog zašto je takav i onda sa sobom vodit dijaloge i ratove. Sama ću u sebi zastupati obje strane i nalaziti obrazloženja i uvijek pokušavam biti što obzirnija prema drugim ljudima. A uz sve to nisam ni ja bezbrižna, imam i ja svoje traume i svoja iskustva. Ja vjerujem da je on iscrpljen, pod stresom, da mu se možda i sviđam, ali da se bori sa svojim demonima kako to iskazati. Možda misli da sam predobra za njega, a možda se jednostavno ohladio, što god. I imam razumijevanja. I previše. Jer ja sam osoba koja će se nadati dok god dobije trunčicu nečega za što bih se mogla držati. No već mi je krenuo ići na živce, osjećam se ogorčeno i iziritirano kad vidim nešto njegovo, kad pomislim na njega.



Primijetim da ponekim vikendom nađe vremena da izađe van. Opet ne mogu mu to uzet za zlo, neće čovjek živjet unutar svoja 4 zida, može se i opustiti uz sav taj stres. Ali opet, tada ne bi bio ni problem naći vremena za naći se sa mnom. Onda se čujemo pa kaže da se čujemo za kavu ovih dana, pa sad onda čekam da se javi za nju, da vidim kad će se sjetit. Imam osjećaj da sam stavljena na čekanju, kao na telefonskoj liniji. Drži me dovoljno blizu da sam tu negdje ako me zatreba, a dovoljno daleko da bi bio bez obaveze.
"Što te dulje čekam to ćeš kasnije doći"
Sad ja onako u nekoj podsvijesti imam želju da se pošto poto vidimo, da nastavljamo druženje jer bi njega trebalo podsjetiti da sam ja zapravo njegova srodna duša. Ali čim se ja tu moram nešto dokazivati i boriti za pažnju, ima li smisla? "If it's important to you you will find a way, if not you will find an excuse"



Stvari ne treba forsirati. Trebala bih pustiti stvari da idu kako će ići. To je nešto što meni teško pada jer sam nestrpljiva i po naravi sam jedan od onih tipova koji bi da mogu mijenjali ono što ne mogu i pisali životne scenarije. Na kraju priče dolazim do zaključka da sam previše gledala televiziju i da me stvarnost, u kojoj je svim dečkima do sad s kojima sam imala posla izgovor bio da "nemaju vremena" za mene, baca u depresiju.
I sad mi fali ona scena u kojoj se nađem s njim na kavi i skrešem mu u facu sve što mu ide.



Naposljetku, za taj odnos da opstane očito bi trebalo puno poticaja, truda, živaca.. I bila bih spremna na to da znam da će se isplatiti, da se neću osjećati kao da je to jednostrano. Na kraju se ja osjećam naivno što vjerujem i što sam entuzijastična i optimistična oko odnosa s drugim ljudima. Ni njegova bolest me nije kolebala, a mnogi su mi rekli da mi se dive da se ne bi upuštali u odnose s nekim bolesnim. A sada više ne znam kako da gledam na njega: kao emocionalno nedostupnog, kao na kretena ili kao jednostavno nesigurnog dječaka u tijelu muškarca koji mora još raditi na sebi.

"I keep you in my mind even though you've gone
Holding on to nothing's easier than letting go
Stuck in the memory of what has been
Just please don't love another like you loved me
Time doesn't heal, it just leaves me asking why

I'd give anything just to be with you again but it's not the right time
And I'd give anything just to feel you on my skin
But it's not the right time and it'll never be the right time, will it?
It might never be the right time and that's the hardest part of it"

Ne znam kako vi stojite sa svojim zdravljem, jeste li boležljivi ili gotovo nikad niste bolesni, no ispričat ću svoja iskustva.
Otkad znam za sebe sam boležljiva. Jednostavno imam slab imunitet. Nije da imam neku tešku bolest, već svako malo pokupim nešto. Bolje da ne znate kako izgleda odjeljak s mojim povijestima bolesti. Na osnovi količine papira čovjek bi rekao da se radi o nekoj starijoj baki koja ih je kroz cijeli život stjecala, a ne o 18-godišnjoj djevojci.
Često obolijevanje uzrokovalo je i često izostajanje s nastave. Ne sjećam se kad sam zadnji put u školi bila dva mjeseca u komadu. Obično mi je svaka dva tjedna nešto. Rijetko dobivam neku podršku od kolega iz razreda. U njihovim glavama je to sve obmana, izmišljotina, laž. Neke ništa ne može uvjerit u ozbiljnost i istinitost slučaja. Mora da sam sve ljude ovog svijeta platila samo da ne bih išla u školu i izvršavala svoje obaveze jer eto imam brdo novaca, a morala na ništici.
Isto tako, nisu sve bolesti vezane za krevet. Ne mogu doslovno cijelo vrijeme koje sam bolesna provesti u stanu, iako većinu provodim. U nekim situacijama mi je dozvoljeno izaći van, na kavu, u šetnju. Ne mogu se sakriti u mišju rupu. No čim me netko negdje vidi to pobudi sumnju, udarna vijest se proglasi po školi, a mene nitko ništa izravno ne pita. Svi se još više uvjeravaju u svoje krive pretpostavke. Meni postane neugodno voditi svoj ionako ograničen život.
Stvar je u tome što mene lako zahvaćaju viroze, gripe, alergije, migrene, gastritis... Raznovrsni simptomi i raznovrsni čimbenici. Sve zarazne bolesti lakše dobijem nego prosječna osoba. Pretpostavljam da je ljudima nevjerojatno da postoji netko tko je toliko bolestan, pogotovo kad oni sami nisu. Lakše je sve pripisati kojekakvim izmišljotinama.
E pa meni je gotovo SF biti zdrav. Ja ne znam je li ove 2013.godine prošao i jedan dan da meni ništa nije bilo, i to ne pretjerujem. Polubolesna sam išla u školu kad sam išla, a ljeto sam provela s virozom, kašljem i upalom uha. Ne možete vjerovati kolika je meni želja biti zdrava i normalno živjeti. I ne znate koliko ovo zapravo ima više štete nego koristi. Lako je pričati kako je meni lako, ne idem u školu, a "niš mi posebno nije" kad nisu u mojoj koži. Mora da uživam. Kak da ne. Moja boležljiva svakodnevica se sastoji od simptoma i samoće što je meni teško podnijeti, pogotovo na duže vrijeme. Knjige, filmovi, serije postali su moji najbolji prijatelji budući da se neki ljudi koji se nazivaju mojim prijateljima rijetko sjete ponašati tako.



Kroz školu prolazim konstantno nadoknađujući, stoga uglavnom iz svakog predmeta istodobno obrađujem dva do tri gradiva. Pobuna nastaje kad prođem na kraju s pet i tome mora da je razlog što imam neki deal s profesorima. Žao mi je što ih moram razočarati, ali moje ocjene su nastale trudom i mukama kako bih ih zaslužila. Upravo ono što oni očito nisu uložili pa su im i rezultati kakvi jesu mada sjede svaki dan školi. Ne znate koliko je od pomoći biti na satu svaki dan dok vam to nije uskraćeno. Sve što imamo uzimamo zdravo za gotovo.
Da ne govorim samo kako sve to narušava odnose s drugim ljudima. Teško je naći prave prijatelje, ljudi uvijek kažu. Zamislite koliko je teško naći, a tek teže zadržati prijatelje kad si svako malo doma i nisi u mogućnosti provoditi vrijeme kao svi ostali vršnjaci.
To je kao da ti život stane u jednoj točki, ali vrijeme i dalje prolazi, drugima se životi ne zaustavljaju, njihovi prolaze, svašta se događa. Ja to sve samo mogu promatrati kroz monitor na facebooku nadajući se da ću si uskoro moći priuštiti neki užitak po tom pitanju.
Zbog tog nedostatka, meni društvo dvostruko više znači, dvostruko ga više cijenim, a i sama sam po prirodi i inače druželjubiva. Kad se moj život ponovno pokrene, ja nastavljam gdje sam stala, ali dolazim na jedva prepoznatljiv teritorij. Ljudima sam strana, ako sam se s nekime zbližila prije, uglavnom ta bliskost nestaje do mog povratka. Ponovno smo stranci, samo kolege. Nikad ne znam što mogu očekivati.
Jedan korak naprijed, dva unazad.
Kako u kratkom periodu steći prijatelja? To je teško. Nikome ne prirasteš srcu tako brzo i da to bude čvrsto samo tako. Možda te netko smatra simpa, super, dobrom itd. ali ne dovoljno bliskom da bi bilo normalno posjetiti te i pokazati takvu dobru volju.
Nalazim se u situaciji kad sam sa svima relativno dobra, s dosta ljudi se družim u školi, a gotovo ni s kim nisam toliko dobra da me posjeti kad sam bolesna ili pokrene bar neku inicijativu. Nije mi prirodno to ni tražiti od njih, osjećam kao da na to nemam pravo. A i navikla sam se i od onih koje sam mislila da su mi prijatelji na prazna obećanja i bezbroj izlika, negdje i bez isprika.



Kako uvijek zaostajem s gradivom,kad idem na nastavu često nemam priliku upoznati nove ljude jer sam zaokupljena školom. Društveni život mi se sastoji uglavnom od kolega za vrijeme nastave s kojima imam zapravo malo toga zajedničkog. Pokoja osoba mi zaista paše i to nitko iz razreda.
Ne mogu biti kraj njih kad sam bolesna, ne mogu stjecati uspomene s njima kad ih stječu za to vrijeme, to mi je žao. Boli me zapravo što toliko toga propuštam. Od raznih putovanja, druženja, do projekata na kojima sam mukotrpno radila da bih se u ključnom trenutku razboljela i sav moj trud zaglavio se u sredini. Nemam osjećaj da sam dio nečega, da pripadam negdje, eventualno polovično.
Ne očekujem da bi netko stavio svoj život na hold samo da bi bio sa mnom i moj prijatelj, daleko od toga, ali smatram da sam ipak, pogotovo od nekih ljudi tj. prijatelja, zaslužila da "žrtvuju" neko svoje vrijeme za prijateljicu, ako se to uopće može nazivati žrtvom. Ja bih to napravila bez problema i bilo bi mi drago što nekog mogu usrećiti, pogotovo ako mi je drag.



Tu sam najveće razočaranje doživjela od svoje "najbolje" prijateljice.
Navodnici su tu jer izgleda da ipak to nije to. Možda je i prijateljica trebala bit u navodnicima.
Nalazim se u teškim trenucima, mnogo toga mi je na pameti i tužna sam i sama i da, potreban mi je prijatelj. Da mi pravi društvo, oraspoloži me, bude tu uz mene, podrška, da me se sjeti.
Na žalost to baš i nisam dobila.
Dobila sam usputne pozive za vrijeme čekanja busa dok se nalazila s društvom i prepričavanje dogodovština koje su se izdogađale kad "nije mogla doći kod mene" te planiranje novih.
Uz svo moje moljenje, suze, pričanje koje je bilo poslušano reda radi s čestim upadanjem u riječ kako bi se nešto važno ispričalo nije očito imalo nikakav utjecaj na nju jer od posjeta ni p.
Razumijem, možda je to zabavnije od pravljenja meni društva, dinamičnije, ali da ne može naći vremena za prijateljicu kojoj ipak ne cvatu ruže, to mi je ipak teško za povjerovat. Pogotovo kad se sjetim što sam ja za nju sve radila. Tužno je što je sve neotkazivo osim posjete meni.
Dobila sam posjet od 20 min i to je bio dogovor da će biti duže, ali ona se dogovorila s nekim naći.
Prazna obećanja, razni izgovori koji čak i ne drže vodu te ni jedna isprika.
Obećanje ludom radovanje.
Riječi mi ništa ne znače kad nisu potvrđene djelima. Res, non verba.
Jedino što sam dobila od toga je dojam da nemam prijateljicu kao što sam mislila. Da je htjela, došla bi. As simple as that.
Još da ne govorim da mi se nakon obećanja da će doći opće nije oglasila nekoliko dana... Mislim da sam ja dovoljno puta davala do znanja što mi treba, ali nešto je važnije.
Ja doslovno zbog toga noćima ne spavam.
Ne pripisujem te stvari zloj namjeri nego prije čistoj bezobzirnosti i manjku empatije te nekim dijelom i egocentrizmu. No ako ću ja biti jedina koja će se truditi njegovati to prijateljstvo, onda mi je bolje ne računati na njega.

UPDATE: Priznala je grešku i ispričala se, ali još uvijek je na probnom roku. Zanima me kako će se situacija odvijati dalje i hoće li održavati obećanja. Ne mogu to samo zanemariti.



Kad si često bolestan, roditelji vode brigu o tebi. Osjetljiviji su na tebe, više se brinu za tebe, teže im je pustiti te igdje. Da ljetujem bez njih gotovo je bilo nemoguće do sad. Što ako mi nešto bude, glavno je pitanje. Sljedeće brige su to što "nisam baš samostalna" jer nemam puno prilike baš kad biti i to što imam strog režim prehrane koji nije jednostavno pratiti i teže je nabaviti namirnice, a i ne znam kuhati. No smatram da moram to nekako svladati. Moraju me i pustiti da steknem te vještine.
Gledam svoje roditelje kroz što su sve prošli sa mnom i koliko je moj život skup s obzirom na svu tu posebnu prehranu i razne, lijekove, doktore, koliko bi im život jednostavniji bio da me nema. To je neosporivo. No oni su se toliko angažirali oko mene i svega toga kako bih mogla imati što bolji i zdraviji život, za što sam na žalost sve uvjerenija da mnogi ne bi učinili. I toliko sam im zahvalna na tome da to ne mogu ni opisati iako možda to neki put i ne pokazujem baš. Ne znam što bih bez njih.